Većina nas nije bila voljna priznati da smo pravi alkoholičari. Nitko ne voli misliti da je tjelesno i mentalno različit od drugih. Stoga ne iznenađuje da su značajke naših života bile popraćene neizmjerno velikim brojem uzaludnih pokušaja da dokažemo kako i mi možemo piti poput ostalih ljudi. Pomisao da će, na neki način, jednog dana, on moći kontrolirati svoje piće te u njemu uživati, ogromna je opsesija svakog tko nenormalno mnogo pije. Ustrajnost ove iluzije je zapanjujuća. A tim putem idu mnogi sve do svoje smrti ili ludila. Naučili smo da moramo sebi priznati, cijelom svojom dušom, da smo alkoholičari. To je prvi korak ka ozdravljenju. Zavaravanje da smo poput ostalih ljudi, ili da to sada možemo postati, mora biti potpuno odbačeno.
Mi alkoholičari, muškarci i žene, izgubili smo sposobnost koja nam omogućava kontrolirati naše konzumiranje alkohola. Mi znamo da niti jedan pravi alkoholičar nikad ne uspije, ponovo, kontrolirati alkohol. Svi smo mi ponekad osjetili da to možemo, ali nakon tih, obično kratkih, vremenskih intervala neizbježno slijedi još slabija kontrola koja vodi u bijedu i neopisivu malodušnost. Svi do jednog smo uvjereni da alkoholičari našeg tipa žive kao zarobljenici jedne bolesti u razvoju. U podugom vremenskom roku nama biva sve gore i gore, a nikada bolje.
Mi smo poput ljudi koji su izgubili noge; one, naravno, više nikada ne izrastu. Osim toga, izgleda da ne postoji nikakva vrsta liječenja kojom bi alkoholičari našeg tipa postali isti kao drugi ljudi. Pokušali smo svim mogućim lijekovima. Ponekad su se znali pojaviti neki znaci ozdravljenja, no uvijek ih je slijedio još gori pad. Liječnici kojima je alkoholizam kao bolest dobro poznat slažu se da od alkoholičara nije moguće načiniti čovjeka koji normalno pije. Možda to jednog dana znanost uspije učiniti, no do danas joj to nije uspjelo.
Usprkos svemu što možemo reći, mnogi pravi alkoholičari neće vjerovati da spadaju u tu grupu. Na sve moguće načine će pokušati prevariti sami sebe i eksperimentirati, samo kako bi dokazali kako su baš oni iznimka od pravila, tj. da nisu alkoholičari. Ako bilo tko pokazuje sposobnost da kontrolira alkohol, da može piti kao gospodin, skidamo mu kapu. A nebesa znaju da smo dugo i naporno pokušavali piti kao i drugi ljudi.
Evo nekih metoda koje smo mi iskušavali: piti samo pivo, ograničiti broj pića, nikada ne piti sam, nikada ne piti ujutro, piti samo kod kuće, ne piti za vrijeme radnog vremena, piti samo na zabavama, prijeći sa viskija na vinjak, piti samo prirodna vina, pristati na otkaz u slučaju pijanstva na radnom mjestu, otići na putovanje ili izlet, izbjegavati putovanja ili izlete, pod zakletvom se zauvijek odreći pića (ili bez svečanog obećanja), više se baviti tjelovježbom, čitati knjige koje nadahnjuju, odlazak na farme i u sanatorije, dragovoljno prihvaćanje smještaja u domu - i da više ne nabrajamo jer bi popis bio beskonačno dug.
Što je alkoholizam?
Svjetska zdravstvena organizacija definira alkoholizam kao bolest u koju upada pojedinac ako prekomjerno i redovito pije alkoholna pića pa se kod njega uslijed toga javljaju alkoholna oštećenja psihičkog ili fizičkog zdravlja i ekonomski i socijalni poremećaji.
Alkoholni problemi obično nastaju kad društveno pijenje postane toliko intenzivno da ga okolina više ne prihvaća jer remeti odnose na radnom mjestu ili u obitelji. U ovoj fazi se radi o psihičkoj ovisnosti, a u nekim slučajevima slijedi fizička ovisnost s gubitkom kontrole pijenja i apstinencijskim smetnjama; tremor, znojenje, žudnja za alkoholom ako alkohol nije dostupan neko vrijeme i tada unos alkohola smanjuje apstinencijske poteškoće. U početku tolerancija na alkohol raste, a s napredovanjem bolesti, tolerancija se smanjuje.
Alkoholizam je najčešća bolest ovisnosti, a javlja se u svim ekonomskim i socijalnim skupinama, u oba spola i u svakoj životnoj dobi.
Alkoholizam se naziva još i treća bolest koja, po broju oboljelih, dolazi odmah poslije bolesti srca i krvnih žila te zloćudnih tumora.
Tijek alkoholizma u obitelji
U početku prekomjerno pijenje i ponašanje u tom stanju dovodi do prijekora bračnog partnera/partnerice i verbalnih sukoba što obično ima za posljedicu izgradnje dva sustava ponašanja koja se stalno ponavljaju: borba za neovisnost i pravo na zadovoljstva pri čemu se napadaju ostali članovi obitelji.
Kod alkoholičara će se javljati i osjećaji krivnje i kajanja te će davati stalna obećanja da će se promijeniti. Postepeno će se razviti racionalizacija i za svoje nedaće neće kriviti vlastito prekomjerno pijenje već će krivnju pronalaziti u drugima.
Alkoholizam dovodi do narušavanja emocionalnih veza između alkoholičara i drugih članova obitelji i do učestalih sukoba s bračnim partnerom/ partnericom, a često se javljaju i optuživanja za prijevare (u psihijatriji je poznati pojam alkoholna ljubomora).
Budući da zbog pijenja i društva često izbiva iz kuće, svoj formalni autoritet nastoji održati strogošću pa tako dolazi do čestih verbalnih i fizičkih nasrtaja na druge članove obitelji.
Zadnja faza alkoholizma u obitelji je potpuna nebriga za obitelj.
Kao izvor članka koristio se Mikroprojekt Psihičko stanje članova klubova liječenih alkoholičara grada Zagreba (Alisa Kosić) i knjiga Alkoholizam (Vladimir Hudolin).
Članak izradila:
Alisa Kosić stručna radnica - socijalna radnica Obiteljskog centra Virovitičko-podravske županije
Pitanja i komentare vezano uz članak možete poslati na:socradnik@obiteljskicentar.hr